 zub o zub trti
širinu pojesti dužinu pospremiti i visinu svezati da dobro kažem kako sam 1,2 i 3 čovjeku,jednom. dva čo vjeka,svi ljudi. iz van kruga,svih krugova- unutar žila teku vatre, u koso da,da nosi šešir skinut u ruci i kroz nokte bježi kaplje na pod, pod nogama još više gore kroz sam svjet, ja sam sam samotno nosio samo pokazao bi svoje kad bi ga imao sa sobom ili uopče a oni što ga imaju ih je strah, a oni š6to ih nemaju ih je još veći sjene sam skupio zjene raširio doba zaboravio jeste li se ikad osjetili tako laki bestežinski skoro kao da vas nema,ali zapravo vas je tada baš najviše najjače bilo dok je prazna duša bila za ponjeti teška što je više toga samo i samo unutra čini se noge će moć kroz pustinj u,. nosim tešku lakoću ovoga mislim da zna m i m misli da zna i da je igra i da se igra i da je igra završilava i da je gotova
0 Comments
Ljubljenik Vremena
Dim, klizi po atomima – malim jedninama kao pjena na moru – velikom jednom iz istog kaotičnog su dim i pjena a opet, od Mene je Dim – mene ograničenog od Mene, u sukobu s vremenom a valove, ne pita njih nitko kako su oni baš danas Vrijeme je jedino što imamo mi, valovi satove nemaju valovi – beskonačni su Dim a ja, ja sam klaustrofobija neograničenog Prostora sa Kavama, i Cigaretama jahač Kozmosa, Zefir na leđima valova - čovjek sam od Apsurda jahač, koji Veneru slavi samo čovjek sebe časti njom Vrijeme i Zefir krate Cigarete isto brže kad su zajedno čovjek – on samo puši Kave nam se hlade isto, jer kao Cigarete ipak nisu Kave ipak su moje Rađanje Zefir i Venera Cigarete i Kave Dim i pjena u pepeljarama tek su Jedno u sabranom Jednom i u sastavljanom, a ne prije, odvojenost se može usuditi, drsko, i bezobrazno reći ja Jesam u pepeljari Bitka, mislim, da vrijeme stišće, stišće moje Cigarete tjera me, i to kako, da budem, budem odvojen od Venere jer u pepeljarama, kada se Dim guši, ja Jesam ne bivam više Jedno i koji sam Sada ja? Iz istog Kaosa – ljubavnik Venere? Ili pak ograničen? Iz istog Kaosa – ljubljenik Vremena? Odvojen od Venere mogu samo, sa točkama na zidu, i sa Cigaretama stisnutim Vremenom, misliti, na Veneru tada mi biva jasno, da Dim, kao i pjena leži zaboravljen, na tragovima istog kisika proklet, kao i Zefir na moru Zefir koji ostaje u staji prokleti smo, da punimo istu pepeljaru, u kojoj se zajedno, na putu, odvajamo i opet se sastanemo kao male jednine, samo da opet budemo u velikom jednom O autoru: Rođen 06. 09. 1995, Hrvoje Perica pisac je iz Splita koji studira filozofiju i povijest umjetnosti u Zagrebu. Piše romane, scenarije, kritike, eseje i pjesme. Poezijom se počeo baviti u srednjoj školi a njegove pjesme, u cjelini njegova opusa, primarno govore o ljudskom ispadanju iz samorazumljivog u tjeskobi te povratku u samorazumljivo s novim spoznajama o odnosima općenito kao i o odnosima čovjeka s cjelinom. Trenutno uređuje svoju prvu zbirku pjesama. Vo je život ili ti ga C'est la vie,
Ali vi niste nego smo iz Sela mi, Vodizze, Vodice ili Arausa, Pij vode, diši ariju, ne zatvaraj usta, Mete plaćaj turu, dan ti vrv nasri pitara Nemoj plaćat kurvu, boje plati likara, Mater ti karan ka meta moga Barca, E pa, jebenti boga jarca, Rima te na rimi trisne da se ne napiješ, Ko se dima ne nadimi, ti se vatre ne nagrije, Vode se sjema sije, u jutra izvire, Nema u moru mire, a ni u jubavi vire, Zdrav bolesnomu ne viruje, a ni sit gladnomu, Boje se drogirati nego sidit na ladnomu, Vidin samo nju ka bunar vodu doli, Sila boga ne moli, a bog silu ne voli, Vata me proliv mete, proliv metac Jer komu je bog otac, lako mu biti svetac, Popušiti metar, pa spati ka ako učiš, Ajme ako govoriš, ajme ako mučiš, Ma ajme ako se kurčiš, a u Selu ne moš nabavit Kesu grassa mi, kako ćeš bebu naranit, Jasan mi je stav da oću zdravu čer ja branit, Jer dok se lipa napravi, gruba posal napravi, Sveta Kate kokošica, misec dan je do božića, Ali sveta Luca prije bija dan je poklončića, Selo je prolića cvit, a lišje sridinon lita, Ka su vešte kraće i ka more bonacon procvita, Vode u sjaju, lipo si mi u misecu Maju, Na balunu momci, a divojke cviće zalivaju, Moje Vodice su Selo umijato, Naši su momci srebro, a divojke zlato, Rakijice rako, ja te volin jako, A ti mene u jarak polako, |
