Mentalno zdravlje dio je općeg zdravlja, te je jednako važno kao i fizičko zdravlje. Ne smijemo ih promatrati kao zasebne cjeline već kao sustav čiji dijelovi moraju funkcionirati u skladu, za dobrobit čitavog organizma. Nažalost, kod teme mentalnog zdravlja još uvijek nailazimo na brojne stereotipe i predrasude. Odlazak psihijatru ili psihologu promatra se kao očajnički čin, na kojeg se brojni odlučuju samo u slučaju potpune nemoći. Kod glavobolje često posežemo za lijekovima protiv bolova, a kad nam doktor prepiše antibiotik ili terapiju lijekovima za neku bolest, poput hipertenzije, većinom ne propitujemo njegovu odluku. Međutim, kad razgovaramo o terapiji antidepresivima, razgovor poprima drugačiji ton. Društvo naginje mišljenju da su takvi lijekovi nepotrebni i da se poremećaji poput depresije ili anksioznosti liječe na druge načine, promjenom životnih navika i suočavanjem s problemima. Često se takve osobe promatra kao slabiće, ljude koji se ne znaju izboriti s uobičajenim problemima i koji traže „lakši izlaz“. Dva najčešća poremećaja sadašnjice zasigurno su depresija i anksiozni poremećaj.

 „Osjećao sam se baš depresivno jučer“ – poznata izjava? Često pogrešno koristimo riječ „depresija“, opisujući kraće stanje lošeg raspoloženja i nezadovoljstva. Međutim, klinička depresija utječe na život bolesnika u potpunosti. Mogu biti razdražljivi i tjeskobni, izbjegavaju susrete s drugima i osjećaju se umrtvljeno. Depresija je više nalik osjećaju praznine, neispunjenosti, nego osjećaju tuge. Klinički depresivni ljudi nemaju energije ni za što i gube interes za sve. Često ih okolina smatra lijenima, no zbog svog stanja oni zapravo nemaju snage ni za obavljanje osnovnih radnji. Osim zanemarivanja posla ili studija, obitelji i prijatelja, nerijetko zanemaruju i vlastitu higijenu, ne osjećajući dovoljno volje da bi se otuširali ili počešljali. Depresija vodi do gubitka apetita i libida te do nesanice. Osjećaj beznađa i strah od budućnosti dovode ih do suicidalnih misli. Anksioznost je osjećaj nelagode, opće napetosti, zabrinutosti, stresa, panike, straha te iracionalnog lošeg predosjećaja. Uključuje kognitivne, emocionalne, bihevioralne i tjelesne simptome. Najčešći kognitivni simptomi su zabrinutost, teškoće u koncentraciji i pamćenju, negativna razmišljanja o sebi i budućnosti. Emocionalni simptomi uključuju neugodu i nemir, uplašenost, nervozu, strah, depersonalizaciju, derealizaciju i razdražljivost. Najčešći bihevioralni simptomi su sramežljivost i izbjegavanje situacija koje izazivaju anksioznost. Tjelesni simptomi su brojni, a neki od njih su osjećaj gušenja, ubrzano disanje, ubrzan puls, povišen krvni tlak, tremori, drhtanje, bol u trbuhu, proljev, mučnina i povraćanje. Anksioznost često uključuje i napadaje panike koje definiramo kao epizode intenzivnog straha koji se manifestiraju kroz niz misaonih i tjelesnih simptoma. Napadaji panike iznenadni su, neočekivani, a zbog simptoma se osoba često osjeća kao da doživljava srčani udar. Većina ljudi će barem jednom u životu doživjeti napadaj panike. Problem nastaje kad su panični napadaji česti, a samim time izazivaju u bolesniku strah od pojave novog napadaja. Osjećaj tjeskobe postaje beskrajni ciklus. 

Zainteresirana stanjem među mojim poznanicima, kolegama i kolegicama te drugim mladim ljudima, provela sam kratku i jednostavnu anketu koristeći Google Forms. Postavila sam nekoliko pitanja na koja sam zbilja htjela čuti odgovor te anketu podijelila putem društvenih mreža. Od 100 ispitanika, 88 ih je mlađe od 25 godina. Najveći broj su studenti, njih 70. Htjela sam saznati koliko je ljudi barem jednom u životu posjetilo psihijatra ili psihologa. Potvrdno je odgovorilo 39 ispitanika, a samo 5 ih posjećuje psihijatra ili psihologa trenutno. Na terapiji antidepresivima jest, ili su bili, tek 4 ispitanika dok je anksiolitike koristilo, ili ih koristi, njih 36. Čak 69 doživjelo je napadaj panike. Napadaj panike definirala sam kao javljanje iznenadnog skupa simptoma poput lupanja srca, boli u grudima, otežanog disanja i osjećaja gušenja, mučnine, vrtoglavice, snažne nelagode i krajnjeg straha. Može se manifestirati i kroz niz drugih simptoma, ali zajedničko im je da se radi o epizodi vrlo intenzivnog straha koji se manifestira kroz razne tjelesne i misaone simptome. Još veći broj ispitanika, njih čak 91, osjećao se barem jednom anksiozno a anksioznost sam definirala kao osjećaj nelagode, opće napetosti, zabrinutosti, velikog stresa, panike, straha te iracionalnog lošeg predosjećaja. Odgovori na sljedeća dva pitanja su me zbilja zabrinuli. Pod stresom se često osjeća 42 ispitanika, njih 25 ponekad, 8 uvijek, a samo 15 rijetko. Zamolila sam ih da ocijene svoje samopouzdanje na ljestvici od 1 do 5, gdje 1 označava vrlo nisku razinu samopouzdanja a 5 vrlo visoku. Najviše je ispitanika izabralo 4 (njih 37), zatim 3 (njih 33) te 2 (njih 20). Svoje samopouzdanje četiri ispitanika označava s ocjenom 1 a samo njih šest s 5. Posljednje pitanje odnosilo se na dijagnosticirane poremećaje koje ispitanici možda imaju. Najveći broj ispitanika, njih 85, nema dijagnosticiran poremećaj. Depresiju (depresivnu epizodu) ima njih 9 a anksioznost (opći anksiozni poremećaj, agorafobiju, panični poremećaj i sl.) 15 ispitanika. Po tri su odgovora za opsesivno-kompulzivni poremećaj, poremećaj ličnosti te reakciju na stres/poremećaj prilagodbe.

Kako se nositi s ovim problemima? Izgledaju grozno, neizdrživo i zastrašujuće. Mogu li se zaista riješiti promjenama u prehrani, izletima u prirodu, onom slikovitom uputom – „zagrlite stablo“? Oporavak od depresije, anksioznog poremećaja i drugih sličnih poremećaja nije lak put i počinje s vama. Ako vas vaše misli guše i ne vidite izlaz iz vlastitih problema, bez obzira na simptome koje osjećate, potražite pomoć. Odlazak kod psihijatra ili psihologa nije navlačenje „luđačke košulje“. Nalazimo se usred pandemije koja traje dulje od godinu dana. Osim toga, suočili smo se potresima, i još se uvijek suočavamo s posljedicama koje su oni ostavili. Osim jasno vidljive materijalne štete, takve stresne i traumatične situacije ostavljaju i psihološki trag.

Kako zamišljate odlazak kod psihijatra? Sjest ćete u udoban naslonjač ili možda leći na dvosjed i ispričati mu sve što vas muči. On će kimati glavom i vi ćete se odmah sjećati bolje. Nažalost, ili nasreću, terapija ne izgleda tako. L. Wolberg psihoterapiju definira kao liječenje problema emocionalne prirode psihološkim putem, u kojem educirana osoba uspostavlja profesionalni odnos s bolesnikom u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja postojećih simptoma, promjene poremećenih obrazaca ponašanja, kao i poticanje pozitivnog rasta i razvoja ličnosti. Ako patite od izražene depresije i anksioznosti, psihijatar će predložiti terapiju antidepresivima koji su vaš alat, uz psihoterapiju, za oporavak. Jedan od najpopularnijih terapijskih procesa danas je kognitivno-bihevioralna terapija. Relativno je kratkotrajna i usmjerena na konkretne i određene probleme, te strukturirana. Često ćete dobiti domaće zadaće, odnosno uvježbavati različite tehnike koje ste naučili na samom susretu. Cilj je mijenjanje ponašanja koje uzrokuje problem, i uklanjanje jasno definiranih poteškoća. S obzirom da je 50%  ispitanika na mojoj anketi odgovorilo da se često ili čak uvijek osjeća pod stresom, mislim da je kognitivno-bihevioralna terapija dobar korak za njih. Stres je parazit današnjeg društva, posljedica užurbanog načina života, i svi bi trebali težiti aktivnom radu na smanjivanju svoje svakodnevne količine stresa.

Briga za mentalno zdravlje jednako je važna kao i briga za fizičko zdravlje. Ako je potrebno, potražite stručnu pomoć. Odlazak na psihoterapiju nije sramotan. Ako pijete antidepresive, niste „ludi“. Depresija, anksiozni poremećaj, panični poremećaj, poremećaji ličnosti, opsesivno-kompulzivni poremećaj te drugi - su bolesti. Nitko ih ne izabire i ne nestaju preko noći, snagom volje. Kao i svaka druga bolest, one se liječe. Biti depresivan nije sramotno. Osobe s poremećajem ličnosti, graničnim, bipolarnim ili nekim drugim, nisu opasne. Ljudi s tim poremećajima dio su društva, članovi su vaših obitelji, vaši su prijatelji, susjedi, kolege na faksu i poznanici s posla. Vrijeme je da počnemo rušiti stereotipe koji okružuju mentalno zdravlje!
 
 
Telefonski brojevi
Služba za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ – ponedjeljkom, srijedom i petkom od 8,00 do 16,00 sati te utorkom i četvrtkom od 12,00 do 20,00 sati: 01 2991 356, 01 4696 276, 01 4696 107, 01 4696 297, 01 6468 334, 01 6468 335, 01 6468 337 i 01 6468 338
Psihološki centar TESA – od ponedjeljka do petka od 10 do 22 sata: 01 4828 888; internet savjetovalište: psiho.pomoc@tesa.hr
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida koji djeluje u sklopu Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu (KBC Zagreb), od 0 do 24: 01 2376 470
te ostali brojevi koji se nalaze na linku http://www.psiholoska-komora.hr/1238

- Tamara Kolar

Motiviran glupim kafanskim raspravama i još glupljim tekstovima i naslovima u medijima odlučio sam podijeliti kratak tekst o logičkim falacijama. Falacije su pogreške u zaključivanju, neispravna argumentacija. Te pogreške često izgledaju uvjerljivo i na prvu ih je teško uočiti. Dijelimo ih na sofizme (namjerne, s ciljem zavaravanja) i paralogizme (slučajne).
 
Falacije relevantnosti
Skup falacija u kojima se argument oslanja na premise koje nisu relevantne za konkluziju, ali imaju psihološku relevantnost pa time zbunjuju slušatelja. U to spadaju:

Argument iz neznanja (Ad ignorantiam)

To je pogreška koja se čini kad se tvrdi da je iskaz istnit samo zato što se ne može dokazati da je lažan, ili da je lažan samo zato što se ne može dokazati da je istinit.

Npr. Budući da nitko nije dokazao da izvanzemaljci postoje, razumno je pretpostaviti da ne postoje.
Budući da studenti nemaju pitanja o ovoj temi, pretpostavljam da je sve jasno.

Argument iz neznanja može biti i ispravan, npr. odsutnost dokaza da je kišilo može se smatrati dovoljnim dokazom da nije kišilo, ali se takvi dokazi uzimaju sa dozom vjerovatnosti.
 
Priziv na nelegitiman autoritet (Ad verecundiam)

Ovo je jedan od najčešćih falacija sa kojma se susrećemo. Radi se o prizivanju na autoritet koji nije relevantan u tom slučaju. To što su određene osobe autoriteti u jednom polju, ne znači da su eksperti u ostalim poljima.

Npr. Prizivanje na mišljenje Picassa u pitanjima ekonomije, na fizičara u pitanjima teologije ili političara u pitanjima morala

Ova falacija je jako česta u reklamama, npr. Messi u reklami za Pepsi ili Klopp koji reklamira Snickers.
 
Argument protiv čovjeka (Ad hominem)

Po mom iskustvu falacija broj jedan u našem društvu. Ad hominem je svaki napad koji nije usmjeren na argument osobe, nego na samu osobu koja ga iznosi.

Npr.
Uvredljivi: Tko je ona da to tvrdi? Vidi ga na šta liči, šta će mi on govoriti.
Pritisak radi okolnosti: Kao Hrvat/katolik/Vodičanin moraš ovo prihvatiti.
Tu quoque: Neću prestati pušiti jer mi doktor govori da prestanem, a on isto puši. Crkva traži neradnu nedjelju, a oni radu nedjeljom.
Skriveni interesi: Ne laje pas radi sela. Naravno da fakulteti podržavaju veće kvote upisa, to znači više novca za njih.

Iza ovih premisa često se krije prešućeni princip, a krije se zato što je lažan. U ovom slučaju se prešućuje premisa „Kad god netko tvrdi nešto od čega će imati koristi, njegova tvrdnja je neistinita.“
Karakter osobe relevantan je za vjerodostojnost, ali protu-argument se ne smije zasnivati samo na tome. Moralno je tražiti da osoba postupa dosljedno svojoj tvrdnji, ali ako ne postupaa ne znači da je njegova tvrdnja lažna.
 
Apel na emocije (Ad populum)

Falacija u kojoj se argumentiranje pojačava ili nadoknađuje manipulacijom osječaja šlušatelja, npr. pobuđivanjem entuzijazma i euforije ili mržje kao kod Hitlerovih nastupa.
 
Apel na milosrđe (Ad misericordiam)

Argument kojim se apelira na milosrđe slušatelja, a na samo istinitost premisa.
Npr. Osuđeni ubojica vlastitih roditelja traži blažu kaznu jer je siroče bez oca i majke.
 
Priziv na večinu (Ex consensu populorum)
Još jedna česta falacija u našem društvu. Radi se o falaciji kojom se istinitost iskaza tvrdi na temelju mišljenja večine.

Npr. Svi to rade. Većina se slaže. U modi je.

Samo slaganje večine nije znak da je vjerovanje neistinito, ali nije ni razlog da se prihvati.
 
Prijetnja silom (Ad baculum)

Jasno je da prijentja silom nema veze sa argumentiranjem, ali ona može biti prekrivena na razne načine.

Npr. „Naš list sigurno zaslužuje podršku svakog Nijemca. Nastaviti ćemo vam slati nove brojeve, i nadamo se da se nećete htjeti izložiti nesretnim posljedicama u slučaju otkazivanja preplate.“ (Der Stummer, glasilo SA-odreda)

Irelevantna konkluzija (Ignoratio elenchi)
Ova falacija događa se kad argument koji u početku želi dokazati ili pobiti jednu tezu, na kraju dokazuje ili pobija drugačiju tezu, tj. tezu koja je samo naizgled identična onoj prvoj. Najčešće se radi o nesvjesnom odvračanju pažnje od spornog pitanja.

Npr.
 Treći svjetski rat donio bi strašne ljudske žrtve i velika razaranja.
-Ma, ne,  čovječanstvo bi moglo preživjeti i nuklearni rat .
Prijelaz u drugi rod: Josip Broz bio je diktator.
-Ma, ne pretjeruj. Bio je vrlo priznat u međunarodnoj politici i imao je ukusa za cigare i glazbu.



-Lesna Zaravan
Ovaj tekst napisan je po uzoru na skriptu iz kolegija Logika, doc. dr. sc. Dalibora Renića

POVIJESNI PODATCI O ČORIĆEVOM TORNJU
Vodice su imale strateško značenje za Šibenik, posebno za vrijeme ljetnih mjeseci kad je grad oskudijevao vodom, a mogao se lađama opskrbljivati na izvoru u središtu Vodica uz samu obalu. Mletačka vlast je bila zabrinuta za sudbinu Šibenika ukoliko bi Osmanlije osvojile izvor vode u Vodicama. Učestali su izvještaji mletačkih providura i šibenskih kneževa o tome kako treba zaštititi Vodice i izvor vode. Tako generalni providur Giacomo Foscarini u svojoj relaciji mletačkom Senatu 1572. godine izričito kaže da treba natkriti i bolje čuvati kulu koja već postoji za zaštitu jednog izvora vode u Vodicama. Vidimo da je providur izražavao bojazan da bi osmanska vojska mogla čak otrovati izvor u Vodicama. Prvi povijesni spomen gradnje kule u središtu Vodica možda je ugovor o gradnji kuće koji je s klesarom Ivanom iz Hvara sklopio plemić Jeronim de Saracenis 1533. godine

Na desnoj strani kapele nalazio se plemićki grb na kojem je prikazana kula s kruništem i inicijalima člana obitelji De Saracenis. Kako je podnica katedrale promijenjena 1888. godine, plemićke grobne ploče su uništene. Dakle, nemamo pouzdanih informacija kako je izgledao grb obitelji, tako da je teško kazati radi li se na Čorićevom tornju upravo o grbu obitelji De Saracenis.
Mletačke vlasti su planirale bolje utvrditi Vodice, što se najbolje vidi iz relacije šibenskog kneza Orsata Giustinijana iz 1585. godine: (...). Opsežni plan kneza Orsata Giustinijana pretpostavljao je gradnju većeg zida s više kula za zaštitu dragocjenog izvora vode. Ništa od eventualnih jačih mletačkih fortifikacija u Vodicama nije se sačuvalo. Što je stvarno od planiranih fortifikacija za zaštitu izvora vode i lokalnog stanovništva bilo izgrađeno, govori nam nešto kasnija relacija šibenskog kneza Luke Falijera po povratku s dužnosti u Veneciju 1587. godine:(...).

 Takvih primjera ima, a ovdje navodimo da na merlonima završnog kata kule Statileo u Segetu Donjem također nema tragova konzola za mantelet ili na tzv.  ̋Veloj kuli ̋ utvrđene župne crkve Uznesenja Marijinog u Jelsi. Kako se općenito drži da je u Italiji već tijekom 16. stoljeća u upotrebi pribor za jelo pa je prestala potreba za kamenim zidnim umivaonicima u kućama, to je i dodatni argument za dataciju druge faze kule.
Naime, kula je mogla biti nadograđena već u drugoj polovini ili krajem 16. stoljeća, što se također dade zaključiti iz načina na koji je kulu u Vodicama prikazao već Martin Kolunić Rota 1570. godine. U posljednjoj fazi izgradnje i adaptacije kule, nakon što je prestala fortifikacijska funkcija, Čorićev toranj pretvoren je u objekt za stanovanje. Na fasadama na više mjesta otvoreni su novi prozorski otvori i, što je vrlo znakovito, za tri nova prozorska otvora iskorištene su pozicije nekadašnjih berteski koje su izgubile obrambenu funkciju.
U toj fazi vjerojatno su zatvorena velika balkonska vrata na jugoistočnoj fasadi kule i na njihovom mjestu je otvoren prozor. Kameni elementi renesansnih balkonskih vrata sačuvali su se u naknadno otvorenom prozorskom otvoru na sjeveroistočnoj fasadi točno iznad nekadašnje mašikulacije. Balkon je izgubio svoju funkciju nakon što se taj dio Vodica oko kule počeo izgrađivati.
Pretvaranje kule u mirnodopski stambeni objekt, kao posljednja faza u preoblikovanju, nije se moglo dogoditi prije potpunog prestanka osmanske opasnosti tijekom 18. stoljeća. U produžetku Čorićevog tornja prema jugozapadu nalazi se ograđeno dvorište koje je vidljivo i na prvoj austrijskoj katastarskoj izmjeri iz 1825. godine. Na toj izmjeri unutar dvorišta do 1825. godine postojao je samo objekt koji se na toranj naslanja sa sjeverozapadne strane, dok su gotovo porušeni objekt u jugozapadnom kutu dvorišta i natkriveni prostor koji počinje od jugozapadnog pročelja tornja zabilježeni tek u kasnijim reambulacijama katastra nakon 1825. godine.
Zidovi dvorišta naknadno su dozidani uz kulu. Dvorište ima tri ulaza, jedan na jugoistočnom zidu odmah do kule, drugi u produžetku na istom zidu i treći po sredini sjeverozapadnog zida. Karakter ulaza ne govori o njihovoj bilo kakvoj obrambenoj funkciji. Također na ogradnom zidu dvorišta, koji ima debljinu od gotovo 60 centimetara, nema tragova drvene ophodne šetnice. Bez dodatnog arheološkog i konzervatorsko-restauratorskog istraživanja teško je potvrditi je li taj zid ipak služio u obrambene svrhe. Napominjemo da je primjerice obrambeni zid Kaštilca u Kaštel Gomilici u donjem dijelu bio širok oko 60 centimetara, a u gornjem dijelu od drvenog ophoda oko 45 centimetara, što ostavlja mogućnost da se ovdje ipak radilo o obrambenom zidu. Međutim, dodatni argument koji dovodi u pitanje obrambenu funkciju dvorišnog ogradnog zida jest činjenica da svojim jugoistočnim dijelom djelomično zatvara topovski otvor do glavnih ulaznih vrata u kulu. Ostaje otvoreno pitanje kad je točno sagrađen dvorišni ogradni zid i neki od objekata u dvorištu. Naše je mišljenje da im bez dodatnih istraživanja nije moguće dokazati bilo kakvu fortifikacijsku ulogu.

KONZERVATORSKA INTERVENCIJA NA KULI 80-IH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA
Konzervatorsko-restauratorski zahvat na Čorićevom tornju 80-ih godina prošlog stoljeća imao je nažalost sve elemente  hipotetske rekonstrukcije u nepostojeće izvorno stanje kojem nije prethodila kvalitetna znanstvena analiza i valorizacija svih povijesnih faza gradnje i adaptacije kule.
Prema sačuvanoj tehničkoj projektnoj dokumentaciji u Konzervatorskom odjelu u Splitu, planirao se na mjestu izvorne mašikulacije sagraditi balkon s balustradom iako nema nikakvih pouzdanih dokaza da je izvorni balkon išao dalje od tri konzole u središtu jugozapadnog pročelja. Na sreću, izvedene su samo replike dviju središnjih konzola i postavljene neutralne trostruke kamene konzole na mjestu nekadašnjih konzola mašikulacije. Iznad njih je montiran neprimjereni armiranobetonski balkon koji je s lakoćom moguće ukloniti.
Projektom obnove trebalo se restaurirati izvorne berteske iako su se od njih sačuvale samo po dvije kamene konzole na kojima su stajale, a ostali elementi su potpuno nepoznati i ne mogu se pojmiti isključivo analogijom. Nadalje, projektom se planiralo ukloniti izvorni svod na drugom katu kule, a od prizemlja do drugog kata kule je trebalo voditi spiralno stubište koje nikako ne odgovara izvornoj situaciji. Tako bi se konzervatorsko-restauratorski zahvat pretvorio u čistu devastaciju. Međutim, dublje ulaženje u problem hipotetskih rekonstrukcija nekih naših fortifikacijskih objekata u Dalmaciji, pa tako i Čorićevog tornja u Vodicama, u drugoj polovini i krajem prošlog stoljeća zahtijeva posebnu raspravu i izlazi izvan okvira teme ovog rada

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Čorićev toranj u središtu Vodica tipična je komunalna utvrda na tragu sličnih obrambenih objekata što ih grade dalmatinske komune uslijed povećane opasnosti od Osmanlija nakon pada Bosne 1463. godine.
Kula je dio sustava fortifikacija kojim se branio šibenski distrikt sa zapadne strane. Kula ima fortifikacijska rješenja karakteristična za obrambene objekte ostalih dalmatinskih gradova s kojima ju je moguće uspoređivati. Kula najvjerojatnije nije bila sagrađena na samome moru kako je prikazano na karti Šibenika iz 1570. godine autora Martina Kolunića Rote. Osnovna namjena kule nije samo zaštita lokalnog stanovništva, već i strateškog izvora pitke vode koji je Šibenčanima bio bitan, osobito u ljetnim mjesecima.
Povijesnih podataka o gradnji i adaptaciji kule relativno je malo, ali možemo pretpostaviti da se ugovor šibenskog plemića Jeronima de Saracenisa s klesarom Ivanom iz Hvara iz 1533. godine odnosi upravo na gradnju Čorićevog tornja.
Početkom Kandijskog rata 1646. godine kula je odigrala ključnu ulogu u obrani Vodica od Osmanlija. Već tada kula je najvjerojatnije Čorićev toranj u Vodicama – šibenska komunalna utvrda bila podignuta na današnju visinu s kruništem, berteskama i završnim četverostrešnim krovištem, a nadogradnja i adaptacija se mogla dogoditi u istom 16. stoljeću kad i početak grad-nje. Bez dodatnih istraživanja, zasada nije moguće dokazati obrambenu funkciju ograđenog pravokutnog dvorišta koje je s jugozapada dozidano kuli. Potpuni prestanak obrambene funkcije kule povezan je sa smanjenjem osmanske opasnosti tijekom 18. stoljeća, što se najbolje vidi po probijanju brojnih novih prozorskih otvora na kuli, ali i na poništavanju berteski koje su izgubile svoju funkciju.

Autor članka je dr. sc. Ivo Glavaš povjesničar umjetnosti, konzervator u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Šibeniku

Pričajući o olfaktornim funkcijama i socijalnom ponašanju, valja spomenuti kako mirisi imaju ključnu ulogu u odabiru partnera i pomažu detektiranju emocija u drugim ljudima. U prilog spomenutom također možemo pridodati nalaze Croy i suradnika (2013), koji su ustanovili ljudi rođeni bez osjeta njuha pokazuju povećanu socijalnu nesigurnost. Zanimljiva je i pronađena razlika između muškaraca i žena- muškarci rođeni bez osjeta njuha su pokazivali znatno smanjen broj seksualnih interakcija, a žene s druge stane, smanjen osjećaj sigurnosti u vezi svojih partnera. Ovi nalazi dodatno naglašavaju važnost osjeta mirisa i njuha u intimnim vezama.
 Istraživanja su pokazala da pozitivna socijalna podrška može biti jednako važna za poboljšanje psihičkog i fizičkog stanja kao i regularna tjelovježba i zdrav život. Ne samo da socijalna podrška čini ljude „zdravijima“, već može pomoći i u nošenju sa stresom. Svima nam je poznato kako u stresnim situacijama obično tražimo nekakav oblik fizičkog kontakta, potpore ili čisto riječi ohrabrenja od bliskih osoba. U situacijama odsustva partnera, ljudima je često potrebna emocionalna utjeha, a pokazalo se da miris potiče prisjećanje ranijih događaja i iskustva. Stoga, nije čudan rezultat istraživanja prema kojem čak 80% žena i 50% muškaraca u odsustvu partnera mirišu njihovu nošenu odjeću (McBurney i sur., 2006).

Nakon što smo se ukratko dotaknuli uloge njuha i mirisa u socijalnom ponašanju ljudi, vrijeme za objašnjenje pitanja u samom naslovu „Može li miris partnera pomoći u stresnim situacijama?“. Naime, kad se ljudi nađu u stresnim situacijama, pristup figuri privrženosti odraslih, odnosno romantičnom partneru, bitan je dio načina na koji se odrasli ljudi nose sa stresom. Prema teoriji privrženosti Johna Bowblyja, tijekom ranog djetinjstva, stilovi privrženosti (karakterizirani raznim načinima na koji ljudi stupaju u interakciju u vezama te kako se ponašaju), orijentirani su na odnos djeteta i roditelja. Međutim, u odrasloj dobi stilovi privrženosti se koriste za opisivanje obrazaca ponašanja i privrženosti u romantičnim vezama. Granqvist i suradnici (2019) eksperimentalno su ispitali smanjuje li partnerov miris tijela subjektivnu neugodnost i psihofiziološke reakcije na stres te ovise li ti efekti o sigurnosti u odrasloj privrženosti (adult attachment security). Autori su koristili miris partnera, vlastiti miris ispitanika, miris čiste majice i miris ruže pri induciranju slabih električnih šokova kako bi potaknuli reakcije stresa i neugodnosti. Rezultat njihovog  istraživanja pokazali su da partnerov miris smanjuje subjektivan osjećaj nelagodnosti te da je taj efekt neovisan o sigurnosti-nesigurnosti privrženosti.

 Zanimljivo je da su žene koje su bile izložene mirisu stranca pokazivale povećane razine stresa, odnosno više razine kortizola, ali ne i percipiranog stresa, što ukazuje na tzv. „stranger danger“ efekt.
Zaključno, iako je u spomenutim istraživanjima pokazano da miris partnera doista može pomoći u stresnim situacijama, istraživači naglašavaju da odnos partnerovog mirisa i odlaganja stresa treba dodatno proučavati. Sva istraživanja imaju određene nedostatke, stoga rezultate ne treba uzimati zdravo za gotovo, no ipak mogu poslužiti kao domišljat izgovor zašto još uvijek partneru niste vratili majicu, jaknu i neki komad odjeće ili pak kao ideja za utjehu u stresnim razdobljima.
 
IZVORI:
Croy, I., Bojanowski, V. i  Hummel, T. (2013). Men without a sense of smell exhibit a strongly reduced number of sexual relationships, women exhibit reduced partnership security – A reanalysis of previously published data. Biological Psychology, 92(2), 292–294.
Fukui, H., Komaki, R., Okui, M., Toyoshima, K. i Kuda, K. (2007). The effects of odor on cortisol and testosterone in healthy adults. Neuroendocrinology Letters, 28(4), 433-437.
Granqvist, P., Vestbrant, K., Döllinger, L., Liuzza, M. T., Olsson, M. J., Blomkvist, A. i Lundström, J. N. (2019). The scent of security: Odor of romantic partner alters subjective discomfort and autonomic stress responses in an adult attachment-dependent manner. Physiology & behavior, 198, 144-150.
Hofer, M. K., Collins, H. K., Whillans, A. V. i Chen, F. S. (2018). Olfactory cues from romantic partners and strangers influence women’s responses to stress. Journal of Personality and Social Psychology, 114(1), 1.
McBurney, D.H. i M.L. Shoup, S.A. (2006). Streeter, Olfactory comfort: smelling a partner's clothing during periods of separation, Journal of  Applied Social Psychology, 36 (9) .
 
 O autorici: Lucija Ivanda 20-godišnja je studentica druge godine psihologije na Sveučilištu u Zadru.