Čorićev toranj

Napomena: Članak je uređen. Izvorni članak autora možete pronaći na linku

Čorićev toranj je šibenska komunalna utvrda koja je kao samostalna kula branila od Osmanlija naselje Vodice i strateški izvor pitke vode na zapadu šibenskog distrikta. Kula je sagrađena 1533. godine kad je šibenski plemić Jeronim de Saracenis ugovorio gradnju s klesarom Ivanom iz Hvara.
Odigrala je važnu ulogu u jedinom povijesno po-znatom napadu Osmanlija na središte Vodica početkom Kandijskog rata 1646. godine. Moguće je prepoznati nekoliko razvojnih faza kule, a nakon prestanka osmanske opasnosti, najvjerojatnije već tijekom 18. stoljeća, kula je pretvorena u stambeni objekt. Zasad nije moguće potvrditi je li izduženo pravokutno dvorište, koje je kuli dozidano s jugozapada, imalo fortifikacijsku namjenu.
Pred ozbiljnim, isprva pljačkaškim upadima Osmanlija 70-ih godina 15. stoljeća, šibenski distrikt brani se nizom utvrda. Obrambeni prsten utvrda i utvrđenih naselja gradi se na granicama i unutar šibenskog distrikta. Isti fenomen zapaža se i kod ostalih dalmatinskih komuna, bilo da se grade samostalne komunalne utvrde, plemićki kašteli ili bedemi za zaštitu gradskog stanovništva i distriktualaca.
Prostor Vodica branile su dvije utvrde: u dubini vodičkog polja tvrđava Rakitnica, a u samom naselju kula poznata po suvremenom nazivu Čorićev toranj. Padom tvrđave Rakitnice u osmanlijske ruke početkom Ciparskog rata 1571. godine direktno je ugrožena obrana Vodica, koja je sada ovisila isključivo o kuli u središtu mjesta, Čorićevom tornju.

Čorićev Toranj

POVIJESNI PODATCI O ČORIĆEVOM TORNJU
Vodice su imale strateško značenje za Šibenik, posebno za vrijeme ljetnih mjeseci kad je grad oskudijevao vodom, a mogao se lađama opskrbljivati na izvoru u središtu Vodica uz samu obalu. Mletačka vlast je bila zabrinuta za sudbinu Šibenika ukoliko bi Osmanlije osvojile izvor vode u Vodicama. Učestali su izvještaji mletačkih providura i šibenskih kneževa o tome kako treba zaštititi Vodice i izvor vode. Tako generalni providur Giacomo Foscarini u svojoj relaciji mletačkom Senatu 1572. godine izričito kaže da treba natkriti i bolje čuvati kulu koja već postoji za zaštitu jednog izvora vode u Vodicama. Vidimo da je providur izražavao bojazan da bi osmanska vojska mogla čak otrovati izvor u Vodicama. Prvi povijesni spomen gradnje kule u središtu Vodica možda je ugovor o gradnji kuće koji je s klesarom Ivanom iz Hvara sklopio plemić Jeronim de Saracenis 1533. godine

Po sredini prvog kata jugoistočnog pročelja točno iznad kordonskog vijenca Čorićevog tornja nalazi se reljefni gotički plemićki grb s inicijalima H. S. za koje je Stošić pretpostavio da se radi upravo o plemiću Jeronimu (Hieronymus) de Saracenis. Sličan grb nalazi se krajnje desno na nadvratniku ulaznih vrata u Čorićev toranj. De Saracenis je poznata plemićka obitelj u srednjovjekovnom Šibeniku, koja se prvi put spominje u buli pape Bonifacija VIII. iz 1298. godine o osnivanju šibenske biskupije. Treće mjesto na kojem se, kako pretpostavlja Miagostovich, nalazio grb šibenske plemićke obitelji De Saracenis jest podnica četvrte kapele u katedrali sv. Jakova u Šibeniku gledajući s desne strane od glavnih ulaznih vrata.

Plemićki grb s inicijalima H. S. na jugoistočnom pročelju Čorićevog tornja

Na desnoj strani kapele nalazio se plemićki grb na kojem je prikazana kula s kruništem i inicijalima člana obitelji De Saracenis. Kako je podnica katedrale promijenjena 1888. godine, plemićke grobne ploče su uništene. Dakle, nemamo pouzdanih informacija kako je izgledao grb obitelji, tako da je teško kazati radi li se na Čorićevom tornju upravo o grbu obitelji De Saracenis.
Mletačke vlasti su planirale bolje utvrditi Vodice, što se najbolje vidi iz relacije šibenskog kneza Orsata Giustinijana iz 1585. godine: (...). Opsežni plan kneza Orsata Giustinijana pretpostavljao je gradnju većeg zida s više kula za zaštitu dragocjenog izvora vode. Ništa od eventualnih jačih mletačkih fortifikacija u Vodicama nije se sačuvalo. Što je stvarno od planiranih fortifikacija za zaštitu izvora vode i lokalnog stanovništva bilo izgrađeno, govori nam nešto kasnija relacija šibenskog kneza Luke Falijera po povratku s dužnosti u Veneciju 1587. godine:(...).

Dakle, tadašnje vodičke fortifikacije sastojale su se od slabog obrambenog bedema zidanog u suho (muro di masiera) i snažne kule šibenske komune. Visoka istaknuta kula sa šatorastim krovištem usred Vodica vidi se na karti Šibenika i njegovog teritorija koju je izradio Martin Kolunić Rota 1570. godine.
Početkom Kandijskog rata 1646. godine dogodio se jedini povijesno zabilježeni osmanski napad na Vodice. Šibenski povjesničar i suvremenik ratnih događanja Franjo Difnik opisao je iznenadni napad četiri tisuće osmanskih konjanika na naselje, kako piše, utvrđeno zidinama. Isti događaj opisao je i Girolamo Brusoni koji je Vodice zamijenio otokom Krapnjem. Međutim, nesumnjivo se radi o Vodicama jer na Krapnju nije postojala kula, a u oba opisa (Difnika i Brusonija) spominje se spasonosna paljba s padovanske galije pod zapovjedništvom plemića Daula Dotta. Za razliku od Difnika, Brusoni spominje samo kulu u Vodicama oko koje se vodi bitka s Osmanlijama.

Karta Martina Kolunića Rote iz 1570. godine.

RAZVOJNE FAZE ČORIĆEVOG TORNJA
Čorićev toranj visok je nešto više od 13 metara u sljemenu i sa svoja tri kata predstavlja jedan od najviših objekata u povijesnoj jezgri Vodica. Njegova današnja visina posljedica je različitih povijesnih faza tijekom kojih je kula nadograđivana u visinu, a njena unutrašnjost i vanjština adaptirane. Negdje na polovici visine kule na 6,6 metara nalaze se ostatci ležišta izvorne mašikulacije koja je išla oko kule. Iznad mašikulacije na fasadama kule ne postoje ostatci kruništa tako da se iznad mašikulacije vjerojatno nalazio prostor natkriven četverostrešnim krovom. Tako je završavala prva faza kule koja se može povezati s izvornim ugovorom šibenskog plemića Jeronima de Saracenisa iz 1533. godine.

Čorićev toranj

Kula Aquila u Pučišćima na Braču

 Vrlo je slična situacija na kuli Aquila u Pučišćima na Braču. U prizemlju kule sa sve četiri strane nalazi se pokos, a iznutra je svod. Pokos je znatno izraženiji duž sjeverozapadnog pročelja gdje ide skroz do kordonskog vijenca, što se ponavlja i negdje do polovine jugozapadnog pročelja tj. do ulaznih vrata, nakon čega je pokos znatno blaži i završava otprilike do polovine ravnine zida prizemlja kule. Razlog za tako nešto je jednostavan: napad na kulu se očekivao prvenstveno s kopnene sjeverne strane. Je li u to vrijeme do kule dopiralo more, ili je ona, kako stoji na Kolunićevoj karti, kao i naselje bila nešto udaljena od mora, bit će moguće potvrditi tek arheološkim iskopavanjima okoliša kule. Na Kolunićevoj karti Šibenika vidi se zid koji iz pravca kule vodi ravno prema moru. Isti zid u nekakvoj formi akvadukta vidi se i na ranijoj karti Matea Pagana s početka 16. stoljeća.
Objašnjenje za to možda nam pruža prva austrijska katastarska izmjera iz 1825. godine na kojoj se vidi izvor vode nešto ispod današnje župne crkve u Vodicama od kojeg vodi kanal sve do mora. Kanal je najvjerojatnije izgrađen kako bi se vodom lakše opskrbljivali brodovi koji su dolazili po vodu iz Šibenika. Kula je također izvorno morala imati nešto više prizemlje s obzirom na to da je popločenje vodičke ulice koja ide duž kule nastalo naknadno i svojom kotom nadvisuje početak zidova kule.

Kula Nehaj u Kaštel Štafiliću

U prizemlju kule postojala su dva izdužena uža pravokutna topovska otvora, jedan odmah do ulaznih vrata, a drugi zrcaljeni na suprotnom sjeveroistočnom pročelju. U središtu prizemlja jugozapadnog pročelja nalaze se glavna ulazna vrata u kulu zaštićena dubokom eskarpom i topovskim otvorom. Na sličan način izvedena je zaštita vrata unutar dubine eskarpe na kaštelu Nehaj (kula Lodi) u Kaštel Štafiliću, s tim da tamo ulazna vrata brane dva topovska otvora

Topovski otvor na sjeveroistočnom pročelju Čorićevog tornja

Puškarnica Čorićevog tornja s unutrašnje strane

 Oni pripadaju prvoj fazi gradnje kule i funkcionirali su u prostoriji koja je ujedno služila za stanovanje pod otvorenim četvero-strešnim krovištem koje je prekrivalo mašikulaciju. U drugoj fazi izgradnje i adaptacije kule, umivaonik i kamin su presječeni naknadno sagrađenim svodom koji ide u suprotnom smjeru od svoda u prizemlju kule. Svod je sagrađen kad je kula povišena, kojom prilikom je srušena konstrukcija iznad mašikulacije s krovištem. Svod je sagrađen jer je, kao znatno čvršći konstruktivni element nego obični drveni grednik, mogao bolje nositi eventualne topove koji su mogli biti postavljeni na završnoj etaži Čorićevog tornja. Na taj način je uobičajeno rješavan problem konstruktiv-ne nosivosti završnih etaža kula, a iznimka je primjerice  nešto mlađa Perastijeva kula u Visu s početka 17. stoljeća koja kao podnicu završne etaže s topovima ima posebno ojačani drveni grednik. Mašikulacija iz prve faze kule se poništava i na mjesto konzola za mašikule u središnjoj osi jugoistočnog pročelja postavljaju se tri renesansne konzole za kameni balkon koji se nije sačuvao. Na balkon se izlazilo kroz velika reprezentativna vrata koja su naknadno zatvorena i pretvorena u prozor u posljednjoj fazi adaptacije kule. Kula se podiže u visinu tako da joj treći kat završava kruništem i s po jednom berteskom (ukupno četiri) u središnjoj osi kruništa. Od berteski su se sačuvale samo po dvije donje konzole. Nad kruništem, koje je naknadno zazidano, podignuto je četverostrešno drveno krovište. Na merlonima nema vidljivih tragova konzola za mantelet.

 Na arhitravnoj gredi portala nalaze se tri grba u medaljonu: desno već opisani potencijalni grb šibenske plemićke obitelji De Saracenis, u središtu jedan teško oštećeni i posve nečitljiv grb i lijevo u medaljonu ostatci Kristovog monograma IHS. Dovratnici portala dosta su oštećeni, a bez dodatnih istraživanja teško je utvrditi kako se tehnički pristupalo vratima i je li izvorno postojao podizni most.
Iz prizemlja se na kat dolazilo kroz otvor probijen u sjeveroistočnom dijelu svoda. Neposredno iznad kordonskog vijenca nalaze se simetrično raspoređene po dvije puškarnice kružnog završetka na svakom pročelju. U središtu jugoistočnog pročelja, naslonjen na kordonski vijenac nalazi se već opisani gotički grb možda plemićke obitelji De Saracenis. U unutrašnjosti drugog kata kule nalaze se renesansni kameni umivaonik i kamin postavljeni na nasuprotne zidove.

Renesansni kameni umivaonik na drugom katu Čorićevog tornja

 Takvih primjera ima, a ovdje navodimo da na merlonima završnog kata kule Statileo u Segetu Donjem također nema tragova konzola za mantelet ili na tzv.  ̋Veloj kuli ̋ utvrđene župne crkve Uznesenja Marijinog u Jelsi. Kako se općenito drži da je u Italiji već tijekom 16. stoljeća u upotrebi pribor za jelo pa je prestala potreba za kamenim zidnim umivaonicima u kućama, to je i dodatni argument za dataciju druge faze kule.
Naime, kula je mogla biti nadograđena već u drugoj polovini ili krajem 16. stoljeća, što se također dade zaključiti iz načina na koji je kulu u Vodicama prikazao već Martin Kolunić Rota 1570. godine. U posljednjoj fazi izgradnje i adaptacije kule, nakon što je prestala fortifikacijska funkcija, Čorićev toranj pretvoren je u objekt za stanovanje. Na fasadama na više mjesta otvoreni su novi prozorski otvori i, što je vrlo znakovito, za tri nova prozorska otvora iskorištene su pozicije nekadašnjih berteski koje su izgubile obrambenu funkciju.
U toj fazi vjerojatno su zatvorena velika balkonska vrata na jugoistočnoj fasadi kule i na njihovom mjestu je otvoren prozor. Kameni elementi renesansnih balkonskih vrata sačuvali su se u naknadno otvorenom prozorskom otvoru na sjeveroistočnoj fasadi točno iznad nekadašnje mašikulacije. Balkon je izgubio svoju funkciju nakon što se taj dio Vodica oko kule počeo izgrađivati.
Pretvaranje kule u mirnodopski stambeni objekt, kao posljednja faza u preoblikovanju, nije se moglo dogoditi prije potpunog prestanka osmanske opasnosti tijekom 18. stoljeća. U produžetku Čorićevog tornja prema jugozapadu nalazi se ograđeno dvorište koje je vidljivo i na prvoj austrijskoj katastarskoj izmjeri iz 1825. godine. Na toj izmjeri unutar dvorišta do 1825. godine postojao je samo objekt koji se na toranj naslanja sa sjeverozapadne strane, dok su gotovo porušeni objekt u jugozapadnom kutu dvorišta i natkriveni prostor koji počinje od jugozapadnog pročelja tornja zabilježeni tek u kasnijim reambulacijama katastra nakon 1825. godine.
Zidovi dvorišta naknadno su dozidani uz kulu. Dvorište ima tri ulaza, jedan na jugoistočnom zidu odmah do kule, drugi u produžetku na istom zidu i treći po sredini sjeverozapadnog zida. Karakter ulaza ne govori o njihovoj bilo kakvoj obrambenoj funkciji. Također na ogradnom zidu dvorišta, koji ima debljinu od gotovo 60 centimetara, nema tragova drvene ophodne šetnice. Bez dodatnog arheološkog i konzervatorsko-restauratorskog istraživanja teško je potvrditi je li taj zid ipak služio u obrambene svrhe. Napominjemo da je primjerice obrambeni zid Kaštilca u Kaštel Gomilici u donjem dijelu bio širok oko 60 centimetara, a u gornjem dijelu od drvenog ophoda oko 45 centimetara, što ostavlja mogućnost da se ovdje ipak radilo o obrambenom zidu. Međutim, dodatni argument koji dovodi u pitanje obrambenu funkciju dvorišnog ogradnog zida jest činjenica da svojim jugoistočnim dijelom djelomično zatvara topovski otvor do glavnih ulaznih vrata u kulu. Ostaje otvoreno pitanje kad je točno sagrađen dvorišni ogradni zid i neki od objekata u dvorištu. Naše je mišljenje da im bez dodatnih istraživanja nije moguće dokazati bilo kakvu fortifikacijsku ulogu.

KONZERVATORSKA INTERVENCIJA NA KULI 80-IH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA
Konzervatorsko-restauratorski zahvat na Čorićevom tornju 80-ih godina prošlog stoljeća imao je nažalost sve elemente  hipotetske rekonstrukcije u nepostojeće izvorno stanje kojem nije prethodila kvalitetna znanstvena analiza i valorizacija svih povijesnih faza gradnje i adaptacije kule.
Prema sačuvanoj tehničkoj projektnoj dokumentaciji u Konzervatorskom odjelu u Splitu, planirao se na mjestu izvorne mašikulacije sagraditi balkon s balustradom iako nema nikakvih pouzdanih dokaza da je izvorni balkon išao dalje od tri konzole u središtu jugozapadnog pročelja. Na sreću, izvedene su samo replike dviju središnjih konzola i postavljene neutralne trostruke kamene konzole na mjestu nekadašnjih konzola mašikulacije. Iznad njih je montiran neprimjereni armiranobetonski balkon koji je s lakoćom moguće ukloniti.
Projektom obnove trebalo se restaurirati izvorne berteske iako su se od njih sačuvale samo po dvije kamene konzole na kojima su stajale, a ostali elementi su potpuno nepoznati i ne mogu se pojmiti isključivo analogijom. Nadalje, projektom se planiralo ukloniti izvorni svod na drugom katu kule, a od prizemlja do drugog kata kule je trebalo voditi spiralno stubište koje nikako ne odgovara izvornoj situaciji. Tako bi se konzervatorsko-restauratorski zahvat pretvorio u čistu devastaciju. Međutim, dublje ulaženje u problem hipotetskih rekonstrukcija nekih naših fortifikacijskih objekata u Dalmaciji, pa tako i Čorićevog tornja u Vodicama, u drugoj polovini i krajem prošlog stoljeća zahtijeva posebnu raspravu i izlazi izvan okvira teme ovog rada

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Čorićev toranj u središtu Vodica tipična je komunalna utvrda na tragu sličnih obrambenih objekata što ih grade dalmatinske komune uslijed povećane opasnosti od Osmanlija nakon pada Bosne 1463. godine.
Kula je dio sustava fortifikacija kojim se branio šibenski distrikt sa zapadne strane. Kula ima fortifikacijska rješenja karakteristična za obrambene objekte ostalih dalmatinskih gradova s kojima ju je moguće uspoređivati. Kula najvjerojatnije nije bila sagrađena na samome moru kako je prikazano na karti Šibenika iz 1570. godine autora Martina Kolunića Rote. Osnovna namjena kule nije samo zaštita lokalnog stanovništva, već i strateškog izvora pitke vode koji je Šibenčanima bio bitan, osobito u ljetnim mjesecima.
Povijesnih podataka o gradnji i adaptaciji kule relativno je malo, ali možemo pretpostaviti da se ugovor šibenskog plemića Jeronima de Saracenisa s klesarom Ivanom iz Hvara iz 1533. godine odnosi upravo na gradnju Čorićevog tornja.
Početkom Kandijskog rata 1646. godine kula je odigrala ključnu ulogu u obrani Vodica od Osmanlija. Već tada kula je najvjerojatnije Čorićev toranj u Vodicama – šibenska komunalna utvrda bila podignuta na današnju visinu s kruništem, berteskama i završnim četverostrešnim krovištem, a nadogradnja i adaptacija se mogla dogoditi u istom 16. stoljeću kad i početak grad-nje. Bez dodatnih istraživanja, zasada nije moguće dokazati obrambenu funkciju ograđenog pravokutnog dvorišta koje je s jugozapada dozidano kuli. Potpuni prestanak obrambene funkcije kule povezan je sa smanjenjem osmanske opasnosti tijekom 18. stoljeća, što se najbolje vidi po probijanju brojnih novih prozorskih otvora na kuli, ali i na poništavanju berteski koje su izgubile svoju funkciju.

Autor članka je dr. sc. Ivo Glavaš povjesničar umjetnosti, konzervator u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Šibeniku